Takozvana slagalica je igra slagalica koja cijelu sliku reže na mnogo dijelova, remeti redoslijed i ponovno ga sastavlja u originalnu sliku.
Već u prvom stoljeću prije Krista, Kina je imala slagalicu, poznatu i kao tangram. Neki ljudi vjeruju da je to ujedno i najstarija slagalica u ljudskoj povijesti.
Moderni smisao slagalice nastao je u Engleskoj i Francuskoj 1860-ih.
Godine 1762., trgovac kartama po imenu Dima u Francuskoj imao je hir da izreže kartu na više dijelova i od njih napravi slagalicu za prodaju. Kao rezultat toga, volumen prodaje bio je desetke puta veći od cijele karte.
Iste godine u Britaniji, tiskar John Spilsbury izumio je slagalicu za zabavu, koja je ujedno i najranija moderna slagalica. Njegova polazna točka također je karta. Zalijepio je kopiju karte Britanije na stol, izrezao kartu na male komadiće duž ruba svakog područja, a zatim ih bacio ljudima da ih dovrše. Ovo je očito dobra ideja koja može donijeti ogroman profit, ali Spilsbury nema šanse da njegov izum postane popularan jer je umro samo u dobi od 29 godina.
U 1880-ima, zagonetke su se počele odvajati od ograničenja karata i dodavale su mnoge povijesne teme.
Godine 1787. Englez William Darton objavio je zagonetku s portretima svih engleskih kraljeva, od Williama Osvajača do Georgea III. Ova zagonetka očito ima obrazovnu funkciju, jer prvo morate shvatiti redoslijed uzastopnih kraljeva.
Godine 1789., John Wallis, Englez, izumio je zagonetku s motivima pejzaža, koja je postala najpopularnija tema u svijetu zagonetki koje su uslijedile.
Međutim, u tim desetljećima, slagalica je oduvijek bila igra za bogate i nije se mogla popularizirati među običnim ljudima. Razlog je vrlo jednostavan: Postoje tehnički problemi. Bilo je nemoguće napraviti masovnu mehaniziranu proizvodnju, moralo se ručno crtati, bojati i rezati. Visoka cijena ovog složenog procesa čini cijenu slagalice jednakom plaći običnih radnika za jedan mjesec.
Do početka 19. stoljeća došlo je do tehnološkog skoka i postignuta je velika industrijska proizvodnja slagalica. Te glomazne slagalice postale su prošlo vrijeme, zamijenjene laganim dijelovima. Godine 1840. njemački i francuski proizvođači počeli su koristiti stroj za šivanje slagalica. Što se tiče materijala, pluto i karton zamijenili su lim od tvrdog drva, a cijena se značajno smanjila. Na taj su način slagalice zaista popularne i mogu ih koristiti različite klase.
Slagalice se također mogu koristiti za političku propagandu. Tijekom Prvog svjetskog rata, obje zaraćene strane voljele su koristiti slagalice kako bi prikazale hrabrost i upornost vlastitih vojnika. Naravno, ako želite postići efekt, morate biti u toku s aktualnim događajima. Ako želite biti u toku s aktualnim događajima, morate brzo izraditi slagalicu, što također čini njezinu kvalitetu vrlo grubom, a cijenu vrlo niskom. Ali u svakom slučaju, u to vrijeme slagalica je bila način publiciteta koji je pratio novine i radio postaje.
Čak i u Velikoj depresiji nakon ekonomske krize 1929. godine, slagalice su i dalje bile popularne. U to vrijeme, Amerikanci su mogli kupiti slagalicu od 300 dijelova na kioscima za 25 centi, a zatim su kroz slagalicu mogli zaboraviti na životne teškoće.
Vrijeme objave: 22. studenog 2022.
